Jeff Healy - The Weight
Vrisak. Prasak. Krhotine stakla. Obilje krvi i žaljenje jer mi nisu uzvratili poziv poslijednjih šest mjeseci.
Tako sam zamišljala poslijednje trenutke života svojih roditelja dok sam u Jutarnjem listu čitala o prometnoj nesreći koja se dogodila tek pokoju minutu nakon ponoći na Istarskom ipsilonu. Nije postojao svjedok nadrealnih moći čitanja ljudskih misli koji bi mogao potvrditi ili osporiti moje viđenje te nesreće. Možda bolje, jer nisam bila spremna za istinu.
Smotala sam novine i odložila ih na kup svih ostalih koje sam tog dana kupila ne bih li uz pomoć količine prostora posvećene tom događaju procijenila važnost njihovih života.
„Kako si?“ upitala me Veronika opreznim glasom koji je zrakom putovao do mog uha iz smjera vrata balkona.
„Dobro sam.“
„Sigurno?“
„Da, sigurno. Ne vrištim u agoniji što znači da nisam loše, a ni ne smijem se što pak znači da nisam ni odlično. Dobro sam.“
Prišla mi je sporim korakom ne skidajući pogled s mog lica. Položila je ruke moja ramena i utisnula mi poljubac na usne. Škrto sam joj se osmijehnula očima. Sjela je s druge strane našeg zajedničkog stola na balkonu te pogledala u kutiju cigareta koja je otvorena ležala pokraj moje lijeve ruke.
„Zašto pušiš?“
„Jer nisam odlično.“ Klimnula je s razumijevanjem zbog čega joj je jedan plavi pramen pao na lice, zaklonivši suzu u njenom oku. Nisam vidjela tu stidljivu suzu, ali sam je osjetila. Imala je miris melankoličnog jesenjeg mora i baš poput njega me neugodno pošpricala svojim postojanjem.
„Nemoj plakati.“ moj glas je zvučao prijekorno, ali taj prijekor nije zaslužila ona već ja sama. Prijekor jer sam osjećala tupost umjesto tuge. „Volim te.“ rekla sam kao ispriku.
Loše sam se nosila s ljudima. Majka mi je uvijek govorila da im ne posvećujem dovoljno pažnje. Zaboravljam njihove rođendane, brojeve telefona rijetko koristim i imam povremenu potrebu da jednostavno nestanem. Nije bilo lako biti moj prijatelj, ali možda bi to i bolje razumijeli kada bi znali koliko mi je bilo teško nekoga i pustiti u svoj život.
Ustala sam tiho, bez pozdrava i odlučno krenula u kupaonicu. Ljuta na sebe zbog te tuposti koju sam osjećala i nesigurna u stvarnost koja me okruživala. Sjela sam u kadu, uvijek mirisnu kadu koju je Veronika svakog dana prala sredstvom s mirisom đurđevka. Ona je sada stajala na vratima kupaonice, kao da je današnji dan predodređen za njena sućutna stajanja na vratima. Gledala me u odjeći od jučer u kojoj sam i odspavala poneki sat kako sjedim tupo i ljuto. Posegnula sam rukom prema slavini puštajući hladnu vodu u nadi da ću na taj način raspršiti balon u kojem je ponestajalo zraka. Voda je tekla i hladila moja bosa stopala polagano se šireći kadom.
„Voda je tekuća tvar. Ona se ravnomjerno raspoređuje po posudi u koju je stavite poprimajući njen oblik. Krute tvari to ne mogu.“ Govorio je uvijek moj profesor iz kemije u osnovnoj školi znalački nas pogledavajući s rukama u džepovima bijele kute.
Nikada bolje nisam razumijela te rječi. Sada sam ja bila kruta tvar, netopiva, dok je voda polagano tvorila kalup moga sjedećeg tijela. Ako se ustanem, izgubit će se svaki trag moga postojanja u toj kadi. Jesam li to radila i sa svojim životom?
Tijelo mi je počelo drhturiti od prmrzlosti, ali onda u trenutak prije nego li su mi prve suze potekle osjetila sam tople Veronikine ruke na svojim ramenima. Oslanjajući se na njih i ona je ušla u kadu ne pokazujući znakove kolebanja zbog hladnoće. Sjela je preko puta mene obuhvaćajući moje dlanove svojima. Svojom me brigom prisilila da je pogledam u zelene oči. Suze su se kotrljale i imale ponovno miris mora. Suze koje su se prije nekoliko minuta kotrljale niz Veronikine obraze nisu bile njene, bile su moje.
„Nisam dobro, Vera. Loše sam.“ Osjetila sam tugu, neopisivu tugu, ali sada sam željela tupost, jer tuga mi je razdirala srce.
Neki ljudi su me natjerali na razmišljanje zbog čega nikada na blogu nisam pisala o radnji smještenoj u državi koju poznajem, u gradovima kojima živim ili sam živjela. Evo, za Zagreb i Rijeku, dva grada koji mi pružaju osjećaj najbliži domu.
Moj um je poput gusarskog broda s kukama za privlačenje. Privlačim ideje potpuno zanemarujući ono bitno u svom životu. Ovo je još jedna distrakcija koja mi pomaže da radim ono što moram.
"Sloboda je reći da su dva i dva četiri. Sve ostalo iz toga slijedi."
George Orwell
design by me